Ono parce plavetnila, grumen zemlje, zubor reke, crveni prkosni krovovi, nasmejana lica ljudi, moj zavicaj.
Srce mi se siri, brze pulsira u ritmu zivota, dusom osetim drhtaj na pomen mog zavicaja. Mnogi su vetrovi svakodnevnice, olujne stihije i mracni ponori hteli da izbrisu sve nase uspomene, nasu proslost, obelezja mog zavicaja, njegovu bit. Moj zavicaj kao nesto moje, nesto sto cini deo mene, moje detinjstvo. Moja ulica okupana zeenilom. kuce u pravilnom redu, nasmejana lica ljudi, dim koji se vijori iz odzaka ka uspavanom nebu. Nasa reka koja godinama zubori i nosi sve tajne napacenog naroda, hitajuci ka njoj poznatom cilju. Moja skola, moja klupa, moja knjiga, moja kuca, moje dvoriste, moje drvo, moj bunar, moja porodica i moje srce koje kuca za moj zavicaj.
Svaki odlazak iz mog toplog utocista okupan je tugom, a svaki povratak pamtim po prizoru sa brda .
Moj zavicaj kao luka utocista za izgubljene brodove, kao obala za nezne talase, gnezdo za promrzlu pticu i reka za malenu ribu. Moj zavicaj.
Администратор блога је уклонио коментар.
ОдговориИзбришиАдминистратор блога је уклонио коментар.
ОдговориИзбришиty
ОдговориИзбришиqwxy
ОдговориИзбришиpixi pixi promasaj
ОдговориИзбриши